U povodu Međunarodnog dana žena, Gradska knjižnica “Franjo Marković” Križevci poziva na književni susret i promociju knjige Danijele Martinović pod nazivom Tuširanje duše: memoarske dionice.
Predstavljanje će se održati u petak, 7. ožujka 2025. s početkom u 18:00 sati u Multimedijskoj dvorani Gradske knjižnice “Franjo Marković” Križevci.
Ulaz je besplatan, ali je nužno preuzeti besplatnu ulaznicu na glavnom pultu knjižnice: “Ulaznice su još uvijek dostupne. Molimo sve koji preuzmu ulaznicu da nas obavijeste ako su spriječeni doći ili da poklone ulaznicu nekome drugome. Unaprijed hvala!”, poručili su iz organizacije.
Pokrovitelj susreta je Grad Križevci.
O KNJIZI: “Ovo je moja ispovijed. Ona se sluša u tišini, u polumraku ispovjedaonice dok se iza rešetaka naziru samo sjene slušača, da sve izrečeno ostane u vječnom počivalištu svih ispovjeđenih tajni, tamo gdje se baš sve oprašta. Tako ispovjeđeni, lagane duše, olakšanog srca odlaze u anonimnosti dobivenog oprosta. Usuđujem se, počinjem svjesna neravnomjernosti snaga. Vi mene poznajete, a ja vas neću nikada, no spremna sam izreći svoju istinu i čuti pokoru s vaših usana. Kada sam počinjala svoju karijeru, nisam ni znala da je počinjem – sama se začela. Nešto iznad vodilo me svojim, već odavno ucrtanim koordinatama moga života. Nisam sanjala da ću postati pjevačica ili se tih snova ne sjećam, znam samo da sam oduvijek to znala. U mom čistom bestežinskom dječjem srcu to je oduvijek bila neupitna činjenica. I dogodilo se, postala sam pjevačica. Potom sam počela sanjati, zbog snova se počela nadati, zbog nadanja željeti, zbog želja strahovati, strahom blokirala svoju istinsku bit. Zamrznula sam se kao ledenjak, prestala teći, a trebao je to biti početak bezbrižja. Dobar je osjećaj znati da si negdje na pola puta, jer 51 je tek pola od 102. Pred tobom je još uvijek druga polovica hrabrosti. Kvaka je da se u prvoj polovici svoga života ne sjećam pola. Istina je. Zakopala sam mnogo toga u škrinju zaborava, a to je, rekli su mi neki pametni ljudi, prirodan obrambeni mehanizam podsvijesti koji se koristi zaboravom da nas zaštiti od boli. Nisam sigurna koliko me zaštitio. Nikada neću ni saznati. Sada ne mogu znati koliko bi sjećanje boljelo, no već mi je boli i više nego dovoljno „za ovo sitno tilo“. Pišući, slučajno sam nabasala na krhotine prošlih vremena. Izrone ponekad kao mutne slike odnekud, no ne uvijek kao slike. Nekada to bude snažna emocija koju ne umijem ni s čim usporediti, ne znam je imenovati. Koliko sam samo bježala pred njima ne znajući tada – bježanjem se ne skriva. Nisam znala. Mnogo toga nisam znala, mnogo toga ne znam, a koliko tek toga neću saznati nikada? Neznanje je moć, ono uvijek zaviruje glavom u vreću znanja koja nema dna. Ovo malo što sam zakačila vrhovima prstiju dok sam pružala ruke do spoznaja mukotrpan je bio put prepun osame i očaja, bez šljokica, bez glamura.”
